Protestantska hriscanska zajednica

SLUŽBE | NEDELJA 17.00 i 19.00

DOBRODOŠLI NA WEB SAJT PROTESTANTSKE
HRIŠĆANSKE ZAJEDNICE, NAŠE CRKVE

RAZUMETI PREPREKU!

U čemu je problem? Ponekad ljudi kažu: “Ne razumem u čemu je problem. Ja nemam nikakvu potrebu za hrišćanstvom. Potpuno sam zadovoljan sobom. Moj život je ispunjen. Pokušavam da budem ljubazan sa ljudima i da vodim dobar život.” Istina je, naravno, da smo svi stvoreni po obličju Božjem i da u svakom ljudskom biću ima nešto plemenito. Ali, ako smo iskreni prema sebi samima, priznaćemo da postoji i druga strana novčića. Prosto moramo priznati da postoje stvari koje činimo, iako znamo su pogrešne.



Pogledajmo poslanicu Rimljanima, poglavlje 3, stih 23, gde apostol Pavle piše ovako: “Svi smo zgrešili i izgubili slavu Božju.” SVI! Jedna od najtežih stvari je da priznamo kako smo pogrešili. Reči: “Pogrešio sam” nekako zapinju u grlu. Uvek pokušavamo da okrivimo nekog drugog. Interesantno je, zar ne, kada se dogodi saobraćajna nesreća ili kakav incident na putu, pa vozači izađu iz svojih automobila da prodiskutuju ko je kriv, gotovo nikada nećete čuti: “Oh, ja sam kriv za ovu nesreću.” I odgovor “Ne, ne, ja sam kriv.” Zapravo ono što činimo jeste da okrivimo nekog drugog i izmislimo opravdanje, koje je katkada više nego apsurdno.

Pogledajmo podatake o tome šta su neki ljudi pisali u svojim izjavama o saobraćajnim nesrećama u kojima su učestvovali, pokušavajući da objasne šta se desilo. Jedno osiguravajuće društvo čuva neke od tih izjava.
Jedan je napisao sledeće: “Dolazeći kući, pogrešio sam ulaz i udario u drvo koje nije bilo tamo.”

Sledeći je napisao: “Jedan auto se sudario sa mojim, iako me nije upozorio na svoju nameru.”
Ili ovaj: “Pešak nije znao na koju će stranu pa sam ga pregazio.”
Ili ovaj za kraj: “Skliznuo sam sa puta i udario u nasip zato što sam samo na trenutak pogledao u taštu.”

Mislim da, ako smo iskreni, svi moramo priznati da radimo stvari za koje znamo da su pogrešne. Šta znači tvrdnja apostola Pavla: “Svi su zgrešili”? Ljudi kažu: “Pa, ja živim pravednim životom.” Ovakva izjava zavisi od toga sa kime se upoređuju. Pretpostavimo da se ispred nas nalazi stub sa spiskom svih ljudi koji su ikada živeli. Najgori su na dnu, a najbolji na vrhu. Verovatno bi na dno savili Adolfa Hitlera, ili Staljina, ili možda našeg šefa sa posla, ili neke druge najgore osobe koja je ikada živela. Na vrh bi stavili možda Majku Terezu, ili našu majku ili neko drugi za koga bi mislili da je najbolji. Svi ostali se nalazimo negde između. Ali pitanje je šta je vrh tog stuba? Plafon? Ne. Biblijski stih otkriva: “Svi smo zgrešili i izgubili slavu Božju.” Vrh nije plafon, nego nebo. Slava Božja je otkrivena u Isusu Hristu, i ako se odmeravamo prema njemu, svi smo hiljadama kilometara niže, čak i najbolji od nas.

Katkada ljudi kažu: “U tom slučaju smo svi u istom čamcu. Nema veze jesmo li malo više ili malo niže.” Ali ima veze, jer u odnosu na to šta radimo, kako delujemo, imamo i određene posledice. A te posledice se mogu svrstati u četiri grupe.

1. Pre svega tu je zagađenje grehom. Pogledajmo u Markovo Evanđelje, poglavlje 7 stihovi 20 do 23, gde Isus govori o tome kako greh prlja naše živote. “I reče: što izlazi iz čoveka, ono čini čoveka nečistim. Jer iznutra iz ljudskog srca izlaze zle misli, blud, krađe, ubijstva...” Sva ova zla izlaze iznutra i čine čoveka “nečistim”, zagađuju nas, upropašćuju nas. Možda možemo reći – “Pa ja nisam uradio lose stvari, ne kradem, ne varam supružnka…” Problem je da je jedna loša stvar dovoljna da vas zaprlja. To vam je slično kao da pravite omlet od 12 jaja. Imate jedanaest dobrih i jedan mućak. Taj jedan mućak će zagaditi celu kajganu. I nema veze koliko dobrih jaja dodajete, omlet ostaje pokvaren. Na isti način deluju i zapovesti. Nema nikakvog smisla reći. “Dobro, pa ja držim čak 9 od 10 zapovesti.” Zar to nije dovoljno? “Imam problem sa ubijanjem, ali ostalih devet ispunjavam.” Apostol Jakov ovako piše: “Jer ko sav zakon drži, a pogreši samo u jednom, kriv je za sve.” Greh, dakle, zagađuje.



2. Drugo, greh poseduje silu. Gresi koje vršimo imaju silu koja nas čini zavisnicima. Isus je rekao da je svako ko čini greh, rob greha. Ovo je jasno u nekim područjima. Svi znamo, da ukoliko neko par puta uzme heroin, postaje ovisnik o heroinu. Ukoliko neko, kroz duži vremenski period, konzumira veću količinu alkohola, postaće ovisnik o alkoholu. Međutim, Isus govori da isto važi i za manje uočljiva područja grešenja u našim životima. Moguće je biti ovisan o egocentričnosti, o požudi, pohlepi, ponosu, aroganciji, klevetanju, zlobi, teškom temperamentu. Ove stvari takođe zarobljavaju. Greh poseduje silu.



3. Treće, kazna za greh. Postoji nešto unutar nas, što vapi za pravdom kada, recimo, u novinama pročitamo o deci koja su ubijena ili napastvovana, o starim ljudima koji su ubijeni u njihovim domovima. Obično kažemo: “Ovo su užasne stvari. Ko god da ih je učinio, treba da bude priveden licu pravde. Treba da bude kažnjen.” Međutim svi mi tako se osećamo kada je neko drugi u pitanju, ali uopšte mi se ne sviđa da isti kriterijum primenjujem na sebe. Na taj način ja sam običan licemer. Da vam dam jedan najobičniji primer. Ja sam vozač. Trudim se da vozim po pravilma, ne prekoračujem previše ograničenje brzine, ne prolazim kroz crveno svetlo… Nekada međutim ne stanem pešaku na prelazu, ako vidim da ga ne ugrožavam, tj da ne pokazuje nameru da odmah zakorači na pešački prelaz. Znam da je to kršenje pravila saobraćaja, ali imam opravdanje – “Žurim, a oni očigledno ne žure…” I slična opravdanja. Nekada se međutim nađem u ulozi pešaka, koji čeka na pešačkom prelazu. I pomislim često, kako su vozači grubi, nepoštuju pravila, ne staju meni pešaku a zakon ih obavezuje. Čak pomislim “E da je ovde policija, da kazni ove kršioce zakona.” Imam dvojne standard. U poslanici Rimljanima 2:1, apostol Pavle piše: “Zato nemaš izgovora, čoveče koji sudiš, ma ko ti bio; jer sudeći drugom samoga sebe osuđuješ, pošto ti, sudija, činiš isto to.” Ova rečenica zasigurno važi za mene. Dalje, u istoj poslanici, 6:23, piše: “A plata za greh je smrt.” Dakle, postoji kazna zbog greha.



4. Četvrta posledica greha je odvojenost zbog greha. Kazna nije samo fizička, nego i duhovna. Ona podrazumeva odvojenost od Boga. Tako da smrt o kojoj govori apostol Pavle nije samo fizička, nego je to konačna i večna odvojenost od Boga. Odsečenost od njega. Prorok Isaija o tome piše: Nije stvar u tome da vas Bog ne može čuti, nego u tome da su vas vaše nepravde i gresi odvojili od njega: “...gresi vaši zaklanjaju od vas lice njegovo tako da vas on ne čuje.”

Ponekad ljudi kažu: “Trudim se da molim, ali mi se čini kao da udaram u betonski zid ili plafon.” Upravo to je i prorok Isaja govorio – postoji prepreka, postoji odvojenost. Baš kao i u ostalim odnosima, ukoliko nekoga uzdrmamo, ako mu učinimo šta nažao, uvredimo li ga, to dovodi do prekida zajedništva.

E sad, sve ovo do sada je bila loša vest. Ali Evanđelje doslovno znači “Dobra vest”, a dobra vest je kako piše u Jovanovom Evanđelju 3 poglavlje, 16 stih, da nas Bog voli. Voli nas i to toliko, da nas nije ostavio u stanju u kome smo, nego je došao da učini nešto u vezi s tim. Kakvo je njegovo rešenje? “Jer Bog je tako zavoleo svet”, vas i mene, “da je svog jedinorodnog Sina dao...”. O tome pričitajte u nastavku.

ZAŠTO JE ISUS UMRO I VASKRSNUO? >>